Tuesday, October 24, 2006


iz filma: Sylvia Kristel - Paris, 2003.

english
Sylvia Kristel - Paris je dokumentarni film o pop ikoni iz '70-ih, holandskoj filmskoj umetnici i modelu, poznatoj pre svega po svojoj lako-erotskoj ulozi u filmu Emanuela iz 1974 godine, jednom od najuspešnijih Francuskih filmova ikad. Tokom perioda od dve godine de Burova je dva puta od Kristelove tražila da priča o gradovima u kojima je živela. Razdvajanjem slike i zvuka, portrea i glasa, umetnica izaziva sumnju u oku posmatrača - u kolektivnu sliku u kojoj se Kristel identifikuje sa Emanuelom.

"U većini mojih radova postoji element sumnje u odnosu na interpretirano. Na primer, u filmu Sylvia Kristel – Paris, Kristel dva puta govori, u intervalu od jedne godine, o vremenu kada je živela u Parizu. Ove dve priče se razlikuju, ali vi ne možete reći da je jedna od njih istinita a druga ne."
"Želim da istražim stepen stabilnosti identiteta gledaoca izazivanjem sumnje, kao i razdvajanjem zvuka, slike i texta. Različiti elementi koji čine film ili delo stavljeni su u međusobni dijalog. Umesto da kreiram jednu homogenu celinu sa kojom gledalac može da se identifikuje, posmatrač je ostavljen na jednoj distanci koja može da formira kritički prostor. "

Manon de Boer (Manon de Bur)
iz intervjua "Video Portret" sa G. Petrovic.
U: dnevni list Danas, Beograd, 05. April, 06.

___________________________________________________________


iz filma: Resonating Surfaces, 2005.

Radnja filma Rezonantne površine je smeštena u atmosferu pariske intelektualne misli 70-ih. Kroz lične uspomene Syeli Rolnik, psihoanalitičarka iz Brazila koja je živela pod diktatorskim režimom generala Umberta Brancoa i od kojeg je pobegla u Pariz, ovaj film portreiše jednu ličnost, jedan grad i odnos ljudi prema životu. Struktura filma je građena različitim elementima: slika, zvuk, tekst i glas. Svaki od ovih elemenata ima zasebno značenje; oni nekada stupaju u dijalog, a nekada su potpuno nezavisni jedan od drugog.

U filmu Rezonantne površine glas počinje vriskom smrti, a onda, postepeno čujete glas kao zvuk bez značenja; on se potom pretvara u bujicu reči, i konačno u tekst. Neprateći u potpunosti Rolnikovu priču, ova evolucija glasa se javlja kao njen eho. Na ovaj način, de Burova konstruiše fizički prostor za glas, njegovo fizičko prisustvo i slike koje pobuđuje. U nizu layera glas, kao jedinstveni ljudski fenomen u kojem se jezik i telo susreću, se pojavljuje kao četvrti.



zasnovano na tekstu Manon de Boer







Fotografije ljubazno ustupila galerija Jan Mot, Brisel (www.janmot.com)

0 Comments:

Post a Comment

<< Home